Oko 07:00 smo pošli iz Bijele prema Barnom dolu, ali nam je put otežavala lagana kiša i velika sparina koja se zbog kiše podigla, pa nam je otežavala disanje i hodanje. Prva postaja bila nam je napuštena kuća u Grabovčićima, ali je ispalo da i nije baš napuštena. Čim sam vidio dim odmah sam znao da su u njoj krivolovci, najveće štetočine koje je svijet vidio. Ušli smo u kuću i pozdravili ih jer ih znam i od prije, ali oni su se pravili da me ne poznaju. Međutim nisam odustajao već sam im naveo točan datum kad smo se sreli na istom mjestu, ali oni to opet demantiraše. Tek kad sam jednom od njih citirao našu svađu i kako mi je "kresao bogove" onda je priznao da se znamo i od prije.
Kad sam se već dodirnuo krivolova želio bih reći da je na području Prenja prije rata bilo preko 3000 divokoza, a sad je pitanje ima li ih i 30. Ista je stvar i sa Čvrsnicom jer na Žlijebu i Vilincu su bila uzgajališta divokoza i odatle su se raznosile po bivšoj državi i ljudi su pričali kako su im divokoze prije rata jele sol iz ruke, ali danas nije moguće ni vidjeti ništa. A ako se netko pita što je tako onda nek zna da krivolovci iz Drežnice, Dive Grabovice love i ubijaju sve što se miče po našim planinama, a našu vlast doslovno boli kurac, jer šta ovi primitivci znaju o prirodi i divljači.
Isto tako valja znati da ovi isti krivolovci za pare vodaju krivolovce(tajkune) iz Širokog, Gruda i Mostara i zajedno tamane sve što se miče. Ako se netko pita hoće li stvari ikada biti kao prije, ja kažem da hoće jedino u slučaju treće Jugoslavije jer dobro je što trava ikako raste sa ovakom vlasti.
A sad da se vratimo na ljepše stvari, poslije Grabovčića krenušmo dalje prema Barnom dolu probijajući se kroz stazu obraslu grabovinom, ali već spomenuta kiša i sparina nam je zadavala najviše problema. Nakon jedno 45min. hoda izašli smo iz guste grabovine i ušli u šumu pa je odmah bilo puno lakše hodati i ubrzo smo stigli do Barnog dola i postavili šator na lokaciji poznatoj kao Galića kolibe(pogodnost te lokacije je što u neposrednoj blizini postoji bunar). Nakon što smo postavili šator, spremili stvari i nešto pojeli krenuli smo prema Ovči iako smo se bojali oblaka koji su se skupljali iznad nas. Budući da ni Kić ni ja nismo znali kuda vodi pravi put koji je ucrtan na starim vojnim kartama odlučili smo popeti Ovču starim dobrim tumaranjem po slobodnom izboru. Najprije smo došli do grobova koji pripadaju nesretno stradalim bosanskim alpinistima(spominjao sam u priči o Lupoglavu), a odatle smo odlučili da je najbolje da se na Ovču popnemo uz obližnje stijene koje su prekrivene klekom, koja nam je trebala poslužiti za lakše penjenje. Tako je i bilo, stijenu po stijenu, sigurno i lagano napredovali smo zadovoljavajuće dobro i nakon nekog vremena izbišmo na čistinu odakle nem je put ka vrhu Ovče bio otvoren. Nakon ovog tumaranja po stijenama Kić je mudro zaključio i izrekao ovu rečenicu:"Otkada je kugle zemaljske ovim putem ljudska noga nije kročila", i ja sam se složio s njim ali ko zna možda je nekad prije bilo i većih budala od nas dvojice. Kao što sam rekao, kad smo svladali stijene, ostatak puta je bio "mačiji kašalj" i ubrzo smo obojica bili na Vrhu ovče po prvi put. Sa Ovče se pruža prekrasan pogled na Velež, Lupoglav i dolinu, a pošto je vjetar stao puhati odlučili smo na vrhu nešto prezalogajiti. Nakon ručka odlučili smo da nije baš najpametnije vraćati se istim putem već smo potražili stari put koji je ucrtan u kartama, a danas se samo nazire nekadašnja staza, dok je ostatak obrastao klekom ili je prekriven gustom travom i kamenjem. Moram biti iskren i reći da smo pošli nazad također tumaranjem i svako 10-ak minuta smo vidjeli trag pravog puta sve dok nismo naišli na ogroman bazen koji je u stara vremena služio za pojenje stoke. Promjer tog bazena je bio vrlo velik u što ćete se uvjeriti sa slika. Nakon bazena sve je odmah bilo lakše jer smo znali da smo na dobrom putu i za tren smo sletili u dolinu i usput pronašli još dva bunara sa pitkom vodom, koji su bili udaljeni 30min od šatora, ali ni Kić koji ima dosta iskustva na ovim područjima nije znao za njih. U šatore smo došli osrednje umorni te smo napravili čaj, kavu i lagano uživali u pririodi, a oko 21:30 smo otišli na spavanje jer valjalo je ustati ujutro u 05:00 i krenuti za Galić pa onda na Lupoglav.
galić kolibe: behar probeharao, život me ipak nije razočarao
ovoga puta u žarištu je koliba
munika u barnom dolu
spomen ploča na grobovima dvojice poginulih planinara 1970.g.
stijene kojima smo se "izverali" pa ko voli nek izvoli, jer ja više ovuda neću, već ću putem okolokole
napokon na vrhu
kić na rubu bazena za pojenje stoke
pogled na jasenjane
U 05.00 je zazvonio mobitel i to je bio znak za ustanak, jutro je uvijek pomalo hladno ali me to nije spriječilo da ustanem. Kić se bacio na kuhanje čaja i kave, a ja sam spremao stvari. Nakon laganog doručka krenuli smo prema Galiću istim putem kuda sam prošao tri dana prije.
Galić je popet istim putem kao u nedjelju samo što je ovaj put Kić uhvatio poskoka i normalno kao pravi ljubitelji prirode uslikali smo ga i pustili jer mi poštujemo primirje.
Opet smo prošli isti put i došli do grebena koji graniči sa Lupoglavom ali ovoga puta nije bilo odustajanja ni premišljanja već smo na brzinu sletili u podnožje Lupoglava i onda opet gore.
Kad smo došli do dijela koji treba prečiti ja sam stavio dereze koje sam ovaj put ponio, a Kić je išao u običnim gojzericama, ali iza njega je golemo iskustvo i znanje pa nije bilo razloga za strah.
I to je to, Lupoglav je još jednom popet ali ovaj put u proljetnim uvjetima, što daje neku drugu draž, ali se opet ne može porediti s lijepotom zimskog uspona. Nakon Lupoglava vratili smo se do šatora gdje smo odmorili i pravac u Mostar na polufinale lige prvaka jer Milan i Manchester su igrali, ali moram biti iskren i priznati da sam zaspao u 21:00 pa sam rezultat saznao oko 02.00 kad sam se probudio.
orginalni hercegovački poskok na kićovom štapu
naš poskok još jednom
kić na vidinoj kapi
ovaj put nije bilo snijega da prekrije vrhove
Nema komentara:
Objavi komentar