nedjelja, 10. siječnja 2010.

Vindgar i Bled

Poslije uspona na Grossglockner i daljnjeg nevremena u Austriji, odlučili smo odustati od planiranog uspona na Ankogel (3264 m.n.m.) i otići se odmoriti u Sloveniju, a onda popeti Triglav.

Vindgar i Bled su me oduševili a pogotovo ovaj prvi, gdje smo napunili baterije za nove uspone. Moram priznati da nisam čuo za Vindgar dok nam jedan slovenac nije spomenuo kako bi bilo šteta kad smo u blizini da tamo i ne odemo. Kad smo došli imali smo šta i vidjeti, a da ne bi hvalio samo Vindgar moram reći da ni Bled nije za baciti.


Vintgar

ivan skaramuca













bled




Grossglockner

Nakon posta dugog skoro dvije godine, opet sam na blogu, sa nešto drugim zamišljanjima i entuzijazmom, ali sam tu.

Uspon na Grossglockner se desio sredinom srpnja 2009.g. i značio je moj konačni povratak planinarenju i približavanju staroj formi.
Na uspon smo pošli u sastavu: Ivan Skaramuca, Miroslav Mihalj, Oliver Dujmović-Lija i Luka Mandić.

Pošli samo na put 15.07.2009.g. u poslijepodnevnim satima, pakujući se na brzinu i trpajući milion nepotrebnih stvari u auto sa mišlju "neka trebaće nam". U kamp stižemo ravno u ponoć i podižemo šator u apsolutnom mraku. Tek ujutro vidimo gdje se točno nalazimo i primjećujemo pravi planinski ambijent. Normalno slijedi "momački" doručak, neizbježno prepakiranje i vožnja autom do hotela Luckner Haus (1918 m.n.m.) odakle je polazna točka naše rute.

Uspon započinjemo ravno u 10:00 sa teškim ruksacima, ali "sve će nam to trebati:)".
Nakon satak pješačenja prvu pauzu pravimo u Lucknerhuette (2241 m.n.m.), pa onda nastavljamo do Stuedlhuette (2802 m.n.m.) gdje konačno počinje pravi planinarski uspon i snijeg. Nedugo nakon ovoga doma počinje glečer Kodnitzkees, pa se navezujemo, stavljamo dereze i nastavljamo prema domu Ercherzog Johann Huette (3454 m.n.m.) gdje ćemo prenočiti.
Prelazak glečera nije bio previše zahtijevan, ali greben ispod doma zahtijevao je malo više pažnje, a počeli smo malo osjećati i visinu od preko 3400m.n.m.

Sve u svemu do doma dolazimo relativno brzo cca 15:30 gdje uzimamo unaprijed rezervirane krevete i počinjemo sa pripremanjem obroka. Sa doma savršeno vidi vrh u punom sjaju, ali se vide i planinari koji se vraćaju sa uspona, pa smo večeru na terasi "zasolili" na pravi način.

Nakon slatko prospavane noći, doručkujemo i polazimo na uspon koji je trajao cca 3h i gdje je izašlo na vidjelo naša neuigranost i blaga neozbiljnost, ali u dosta simpatičnom obliku. Uspon na vrh je bio tehnički zahtijevniji od ostalih dosada osvojenih vrhova, ali sve je prošlo bez nekih većih problema. Silazak je bio kao svaki silazak ali nas je 10-ak minuta prije auta uhvatilo veliko nevrijeme, gdje smo gadno nastradali od pljuska krupe....


vesela atmosfera na polasku

pakiranje...

napokon uspon



greben ispod doma



evo ga



jutarnje spremanje na uspon

zabava počinje











još samo malo

sa zastavom na vrhu



mokar kao čep

utorak, 26. veljače 2008.

Jezerce, Bare i još mnogo toga

Prije više od godinu dana prvi put sam bio na Prenju, a od tada sam bio po više puna na mnogim vrhovima i mjestima, ali nikad nisam bio na Jezercu koje je ipak neko kultno mjesto.
Tu nedjelju 24.2.2008.g sam sa Stankom krenuo standardno u 04.00 iz Mostara i bez lampa smo po mjesečini krenuli sa Rujišta prema Bijelim Vodama, a onda prema Jezercu. Moram reći da uvijek kad pođemo sa Rujišta za nama obavezno pođe par "kerova", a ovaj put ih je bilo čak pet, a jedan od njih će odigrati bitnu ulogu u ovoj turi. Nakon što smo stigli do Dolova, primjetili smo tragove turnih skija, a kasnije smo i opazili dvojicu skijaša ispred nas, ali pošto smo mi išli pjehe brzo su nam odmakli. Budući da smo pošli dosta rano snijeg je još uvijek držao pa nije bilo propadanja(bar ne na početku). Nakon što smo stigli na Jezerce shvatio sam značaj i ljepotu toga mjesta, a Stanka mi je predočio koliko smo blizu Konjica, pa sam odlučio da produžimo do njega, ali se postavilo pitanje što ćemo s "kerom" koji nas je vjerno pratio. Nisam mislio da sam toliko osjetljiv na životinje, ali nisam imao srca inzistirati da idemo u Konjic sa njim, jer nisam vidio načina kako bi ga vratili na Rujišta, pa smo odlučili da se preko Kopilice, preko kontenjera i Bara vratimo na Rujišta.

O ambijentu neću pisati jer slike sve govore.


dolove i brijeg prekrio je snijeg

sklonište na bijelim vodama







malo sniježnog ambijenta

stanka hrabro gazi





opet stanka

ovo je uvijek tužno vidjeti(spomen ploča našem kolegi)

taraš

veličastveni zubac

gospodin "ker" naš vjerni pratilac





opet malo snijega

moja glava između z.glave i otiša



kontenjer

i za kraj opet glavni junak ove priče