Jezerce, Bare i još mnogo toga

Prije više od godinu dana prvi put sam bio na Prenju, a od tada sam bio po više puna na mnogim vrhovima i mjestima, ali nikad nisam bio na Jezercu koje je ipak neko kultno mjesto.
Tu nedjelju 24.2.2008.g sam sa Stankom krenuo standardno u 04.00 iz Mostara i bez lampa smo po mjesečini krenuli sa Rujišta prema Bijelim Vodama, a onda prema Jezercu. Moram reći da uvijek kad pođemo sa Rujišta za nama obavezno pođe par "kerova", a ovaj put ih je bilo čak pet, a jedan od njih će odigrati bitnu ulogu u ovoj turi. Nakon što smo stigli do Dolova, primjetili smo tragove turnih skija, a kasnije smo i opazili dvojicu skijaša ispred nas, ali pošto smo mi išli pjehe brzo su nam odmakli. Budući da smo pošli dosta rano snijeg je još uvijek držao pa nije bilo propadanja(bar ne na početku). Nakon što smo stigli na Jezerce shvatio sam značaj i ljepotu toga mjesta, a Stanka mi je predočio koliko smo blizu Konjica, pa sam odlučio da produžimo do njega, ali se postavilo pitanje što ćemo s "kerom" koji nas je vjerno pratio. Nisam mislio da sam toliko osjetljiv na životinje, ali nisam imao srca inzistirati da idemo u Konjic sa njim, jer nisam vidio načina kako bi ga vratili na Rujišta, pa smo odlučili da se preko Kopilice, preko kontenjera i Bara vratimo na Rujišta.

O ambijentu neću pisati jer slike sve govore.


dolove i brijeg prekrio je snijeg

sklonište na bijelim vodama







malo sniježnog ambijenta

stanka hrabro gazi





opet stanka

ovo je uvijek tužno vidjeti(spomen ploča našem kolegi)

taraš

veličastveni zubac

gospodin "ker" naš vjerni pratilac





opet malo snijega

moja glava između z.glave i otiša



kontenjer

i za kraj opet glavni junak ove priče

Zimski uspon na Galić

Evo nas opet na Prenju, nakon što smo uspješno popeli Lupoglav krajem prošle godine, sada je došao red na Galić, vrh na kojemu sam već dva puta bio ali u proljetnim mjesecima, međutim ovo je nešto sasivm drugo.
Normalno iz Mostara smo krenuli u 04:00 što je postalo standard u sastavu Stanka, Miro i Luka i opet smo probudili jadne ljude koji drže ribarnicu u Bijeloj tik uz magistralu, ali valjda će se ubrzo navići na nas za njihovo dobro.

Put do Barnog dola je bio klasika, jedno što smo bili svjedoci divljanja vjetra koji je iz korijena iskrčio stabla bukve, iako to za vjetar na Prenju nije ništa novo, opet u svakome mora izazvati strahopoštovanje i nevjericu. Međutim u Barnom dolu, na mjestu Mostarcima poznatijem kao "O.K Koral " naišli smo na ekipu iz Sarajeva koja je tu noćila i taman se spremala da pođe na Lupoglav. Moram reći da smo se svi obradovali ovome jer u našim turama smo rijetko sretali druge planinare, a znali smo da ćemo imati priliku s Galića posmatrati kako neko penje Lupoglav.

Još bi želio reći da je vrijeme bilo dosta tmurno i oblačno pa slike nisu ispale baš najbolje ali šta je tu je.

ekipa u barnom dole se sprema za polazak

ovako izgleda galić gledan iz podnožja

a ovako je na vrhu

sa stankom na vrhu a u pozadini lupoglav









ovo mi je drago što sam doživio, jer one četri točke u daljini su naše kolege koje penju lupoglav

CETINA ili CVITINA KAKO NEKI KAŽU

Nakon što samo se više puta dogovarali da odemo na Cetinu i povirimo u Milanovu kolibu 4.11.20007. je napokon došao i taj dan a na moje iznenađenje skupila se ekipa od 9 članova. Moram spomenuti da se među tom devetoricom našla i "Jelena" velika nada ženskog planinarstva u Mostaru, jer cura je pravo napaljena na planine.
Inače iz Mostara smo pošli u 04:30 sa dva auta i našli se između Glogošnice i Šanice (sela prije Jablanice) odaklen smo cestom koja je napravljena da bi se sjekla šuma pješačili preko 3h do planinarske staze. Od početka staze pa do Milanove kolibe treba malo više od sat a onda nas je dočakao prekrasan pogled i pauza za ručak. Nakon ručka spremanje za završni dio uspona gdje nas je dočekao snijeg sa sjeverne strane i jak vjetar koji nas je taman fino propuhao. Kad smo izašli na vrh postalo mi je jasno zašto se kaže da se sa Cetine pruža najbolji pogled na Prenj...

dosadna cesta



napokon šuma

krupnim koracima naprijed

prve naznake da nas na vrhu čeka fantazija











a ovo je za mene fantazija

evo nam i snijega

pogled na lupoglav

zelena glava i otiš

na vrhu s mirom

TORRI DEL VAJOLET / VAJOLET TOWERS

Taj dan u dolomitima je bio najuzbudljiviji, jer smo penjali do sada najduži smjer u životu, oko 200m. Nakon silaska osjećali smo se moćno i ponosno gledali na Vajoletske Tornjeve. Neki od nas su svladali svoje strahove i mislim da nam ovo može poslužiti kao poticaj za daljnje pothvate.
Neću puno pametovat jer slike sve govore.


o ovome vam ja pričam

počelo je....











miro se spušta

još malo pa gotovo

nakon ovoga imaš osjećaj da je svijet tvoj

ponosna ekipa pozira ispred tornjeva

OBUKA I TREKING PO DOLOMITIMA

Poslije dnevnih obaveza 16.9.2007. zaputili smo se u Dolomite, točnije u Val di Fassa. Bili smo smješteni u Rifugio Vajolet, gdje su nas domaćini gotivili "samo tako".
Nakon prospavane noći upoznali smo se sa instruktorima Fabiom i Maurom, koji su nas naučili mnogim penjačkim tehnikama i odveli na vrh kula(Torri del Vajolet). Zadnji dan nas je Claudio odveo na nezaboravan treking. Moram još napomenuti da je vrijeme bilo izvrsno osim prvog dana kad nas je pratila kiša, a uvečer je i pao snijeg. To nas nije omelo da uradimo što smo zacrtali.







rifugio vajolet

pogled s vajoleta na dolinu

prvi snijeg



pravljenje sidrišta

ekipa na položajima

malo penjanja











miro i ja

miro i bojan na 2900m.n.m



lagani predah i uživanje u pogledu

bimbo na terasi

ekipa za večerom na čelu doc, do njega bojan, bimbo
i bole, ja prekoputa njih(miro je slikao)





ovo je nešto što ostaje zauvijek u sjećanju

ekipa silazi prema "civlizaciji"

TRENTO

Ovo je došlo sasvim neočekivano!
Naime, krajem srpnja na sastanku GSS-a rečeno mi je da postoji mogućnost odlaska u Italiju, točnije u Trento na obuku GSS-a. Normalno odmah sam se naložio i zahvaljujući ekipi na poslu osigurao slobodne dane. Sad je još samo ostalo da se potvrdi da idem i avantura je mogla početi.
Na kraju je formirana šesteročlana ekipa(po troje iz Mostara i Sarajeva) i 15.9.2007. smo krenuli prema Dolomitima.

U grad Trento smo stigli u večernjim satima, smjestili se u hostel i onda na brzinu razgledali grad od nekih 90.000 stanovnika. Nakon toga na spavanje jer su nas ujutro čekale brojne obaveze: tiskovna konferencija, upoznavanje sa domaćinima i instruktorima, te obilazak sjedišta talijanskog GSS-a. Šlag na kraju bio je odlazak u tvornicu LA SPORTIVA koja se nalazi u okolici Trenta. Moram se pohvaliti da smo se upoznali s vlasnikom i cijelom njegovom obitelji. Inače ovaj posjet LA SPORTIVI zbio se zahvaljujući najmlađem članu, penjaču s najboljom tehnikom a normalno riječ je o 16-o godišnjem Damiru Frenji u Dolomitima poznatijem kao "BIMBO".













ekipa analizira novog "fiću"

u posjetu helikopterskoj jedinici

ispred la sportive

ovaj čiko je vlasnik la sportive

a ovaj je njegov sin koji kolegi "bimbu" objašnjava ...



pogoni tvornice

Mont Blanc 2-dan

Nakon što smo 17.7.2007. spretno i sretno stigli na Gouter i sretno se smjestili, saznali smo da je prognoza za ujutro i dalje loša, ali sada nam se bilo samo važno odmoriti se. Oko 01:30 probudili su me mnogi ljudi svojim pokretima u sobi jer su se na moje iznenađenje spremali da pođu na vrh, unatoč vjetru koji je zavijao vani. Kad sam u 08:00 otišao do kuhinje vidio sam vodiča kako se vraća s vrha. Upitao sam ga za vrijeme i rekao je da je bilo ok i da postoji mogućnost da se danas izađe na vrh ako se odmah krene. Meni je sve djelovalo dosta klimavo. Nakon što je Ivan saznao da je prognoza za sutra loša, a za iduće dane još gora, odlučio je da se krene odmah, tj. čim se spakujemo. Pošli smo sa Goutera oko 11:00, ali nažalost Jozo je još osjećao posljedice visinske i odlučio je ostati, pa nas je tako krenulo 11-ero. Bili smo podijeljeni u tri grupe. U prvoj smo bili Ivan, Dule i ja, dakle bez Joze, a ostalih je bilo po četvero u navezu.
Ovaj dio puta mi se svidio jer je sve bilo pod snijegom i nije mi bio naporan kao prethodni dan. Ipak mi se nad glavom stalno vukla misao je li pametno što smo pošli ovako kasno i hoće li sve dobro završiti. Napredovali smo dosta sporo jer neki nisu bili dobro pripremljeni, a neke je počela hvatati i visinska. Odlučili smo praviti česte pauze koje su mi dizale tlak jer su remetile ritam kojim sam inače navikao hodati(pauza tek na vrhu, stajanje samo par sekundi da se napijem vode).
Na oko 4300m.n.m smo došli do skloništa Vallot gdje nas je uhvatila velika magla. Počeo sam se opet pitati je li pametno ići dalje. Ivan nas je skupio i rekao idemo li riskirati ili nazad... za par sekundi odlučili smo krenuti dalje. Kad smo se popeli iznad Vallota pogledao sam nazad i nisam vidio ništa od magle. U sebi sam počeo promišljati jesmo li ispravno odlučili. Unatoč tome napredovali smo korak po korak i presjekao sam da se ne bih vratio nazad ma šta bilo. To mi je dalo dodatni polet da idem što jače. Moram reći da zadnja 3h do vrha nisam puno toga vidio jer je bila magla i dopuštala mi je pogled tek pola metra ispred sebe, a drugi su išli za mnom. Kad smo došli do famoznog "žileta" nisam ni skužio da prolazim tuda jer je lijevo i desno oko mene sve bilo bijelo. Tek sam s vrha, kad je vjetar malo rastjerao maglu, vidio kuda smo prošli.
Na vrhu sam sreo dvojicu alpinista i pitao ih je li to to, a kad sam dobio potvrdni odgovor sjeo sam i u sebi rekao "popeo sam se"...onda su navrle emocije koje su se nakupile u meni zadnje u vrijeme i suze su potekle.

avantura je počela, a oko nas je bijeli svijet













hrabro kroz maglu

ovo znači pasti od umora

a još je dalek put pred nama

ali zastava se ipak zavijorila na vrhu(branko i filip iz hpd pločno posušje)

tu je i eronet kao sponzor

nešto za moju dušu

dug je put nazad

kako je čovjek mali





pred kraj počinje i sniježiti, ali blizu smo skloništa

napokon u skloništu, ovako to izgleda pa ko voli nek izvoli(spavanje se naplaćuje)

pozdrav do slijedeće avanture