planine-avanture

Vindgar i Bled

2010-01-10T19:06:00.013+01:00

Poslije uspona na Grossglockner i daljnjeg nevremena u Austriji, odlučili smo odustati od planiranog uspona na Ankogel (3264 m.n.m.) i otići se odmoriti u Sloveniju, a onda popeti Triglav.

Vindgar i Bled su me oduševili a pogotovo ovaj prvi, gdje smo napunili baterije za nove uspone. Moram priznati da nisam čuo za Vindgar dok nam jedan slovenac nije spomenuo kako bi bilo šteta kad smo u blizini da tamo i ne odemo. Kad smo došli imali smo šta i vidjeti, a da ne bi hvalio samo Vindgar moram reći da ni Bled nije za baciti.

Vintgar

ivan skaramuca

bled

Grossglockner

2010-01-10T10:25:00.023+01:00

Nakon posta dugog skoro dvije godine, opet sam na blogu, sa nešto drugim zamišljanjima i entuzijazmom, ali sam tu.

Uspon na Grossglockner se desio sredinom srpnja 2009.g. i značio je moj konačni povratak planinarenju i približavanju staroj formi.
Na uspon smo pošli u sastavu: Ivan Skaramuca, Miroslav Mihalj, Oliver Dujmović-Lija i Luka Mandić.

Pošli samo na put 15.07.2009.g. u poslijepodnevnim satima, pakujući se na brzinu i trpajući milion nepotrebnih stvari u auto sa mišlju "neka trebaće nam". U kamp stižemo ravno u ponoć i podižemo šator u apsolutnom mraku. Tek ujutro vidimo gdje se točno nalazimo i primjećujemo pravi planinski ambijent. Normalno slijedi "momački" doručak, neizbježno prepakiranje i vožnja autom do hotela Luckner Haus (1918 m.n.m.) odakle je polazna točka naše rute.

Uspon započinjemo ravno u 10:00 sa teškim ruksacima, ali "sve će nam to trebati:)".
Nakon satak pješačenja prvu pauzu pravimo u Lucknerhuette (2241 m.n.m.), pa onda nastavljamo do Stuedlhuette (2802 m.n.m.) gdje konačno počinje pravi planinarski uspon i snijeg. Nedugo nakon ovoga doma počinje glečer Kodnitzkees, pa se navezujemo, stavljamo dereze i nastavljamo prema domu Ercherzog Johann Huette (3454 m.n.m.) gdje ćemo prenočiti.
Prelazak glečera nije bio previše zahtijevan, ali greben ispod doma zahtijevao je malo više pažnje, a počeli smo malo osjećati i visinu od preko 3400m.n.m.

Sve u svemu do doma dolazimo relativno brzo cca 15:30 gdje uzimamo unaprijed rezervirane krevete i počinjemo sa pripremanjem obroka. Sa doma savršeno vidi vrh u punom sjaju, ali se vide i planinari koji se vraćaju sa uspona, pa smo večeru na terasi "zasolili" na pravi način.

Nakon slatko prospavane noći, doručkujemo i polazimo na uspon koji je trajao cca 3h i gdje je izašlo na vidjelo naša neuigranost i blaga neozbiljnost, ali u dosta simpatičnom obliku. Uspon na vrh je bio tehnički zahtijevniji od ostalih dosada osvojenih vrhova, ali sve je prošlo bez nekih većih problema. Silazak je bio kao svaki silazak ali nas je 10-ak minuta prije auta uhvatilo veliko nevrijeme, gdje smo gadno nastradali od pljuska krupe....

vesela atmosfera na polasku

pakiranje...

napokon uspon

greben ispod doma

evo ga

jutarnje spremanje na uspon

zabava počinje

još samo malo

sa zastavom na vrhu

mokar kao čep

Jezerce, Bare i još mnogo toga

2008-02-26T11:41:00.028+01:00

Prije više od godinu dana prvi put sam bio na Prenju, a od tada sam bio po više puna na mnogim vrhovima i mjestima, ali nikad nisam bio na Jezercu koje je ipak neko kultno mjesto.
Tu nedjelju 24.2.2008.g sam sa Stankom krenuo standardno u 04.00 iz Mostara i bez lampa smo po mjesečini krenuli sa Rujišta prema Bijelim Vodama, a onda prema Jezercu. Moram reći da uvijek kad pođemo sa Rujišta za nama obavezno pođe par "kerova", a ovaj put ih je bilo čak pet, a jedan od njih će odigrati bitnu ulogu u ovoj turi. Nakon što smo stigli do Dolova, primjetili smo tragove turnih skija, a kasnije smo i opazili dvojicu skijaša ispred nas, ali pošto smo mi išli pjehe brzo su nam odmakli. Budući da smo pošli dosta rano snijeg je još uvijek držao pa nije bilo propadanja(bar ne na početku). Nakon što smo stigli na Jezerce shvatio sam značaj i ljepotu toga mjesta, a Stanka mi je predočio koliko smo blizu Konjica, pa sam odlučio da produžimo do njega, ali se postavilo pitanje što ćemo s "kerom" koji nas je vjerno pratio. Nisam mislio da sam toliko osjetljiv na životinje, ali nisam imao srca inzistirati da idemo u Konjic sa njim, jer nisam vidio načina kako bi ga vratili na Rujišta, pa smo odlučili da se preko Kopilice, preko kontenjera i Bara vratimo na Rujišta.

O ambijentu neću pisati jer slike sve govore.

dolove i brijeg prekrio je snijeg

sklonište na bijelim vodama

malo sniježnog ambijenta

stanka hrabro gazi

opet stanka

ovo je uvijek tužno vidjeti(spomen ploča našem kolegi)

taraš

veličastveni zubac

gospodin "ker" naš vjerni pratilac

opet malo snijega

moja glava između z.glave i otiša

kontenjer

i za kraj opet glavni junak ove priče

Zimski uspon na Galić

2008-01-29T22:07:00.000+01:00

Evo nas opet na Prenju, nakon što smo uspješno popeli Lupoglav krajem prošle godine, sada je došao red na Galić, vrh na kojemu sam već dva puta bio ali u proljetnim mjesecima, međutim ovo je nešto sasivm drugo.
Normalno iz Mostara smo krenuli u 04:00 što je postalo standard u sastavu Stanka, Miro i Luka i opet smo probudili jadne ljude koji drže ribarnicu u Bijeloj tik uz magistralu, ali valjda će se ubrzo navići na nas za njihovo dobro.

Put do Barnog dola je bio klasika, jedno što smo bili svjedoci divljanja vjetra koji je iz korijena iskrčio stabla bukve, iako to za vjetar na Prenju nije ništa novo, opet u svakome mora izazvati strahopoštovanje i nevjericu. Međutim u Barnom dolu, na mjestu Mostarcima poznatijem kao "O.K Koral " naišli smo na ekipu iz Sarajeva koja je tu noćila i taman se spremala da pođe na Lupoglav. Moram reći da smo se svi obradovali ovome jer u našim turama smo rijetko sretali druge planinare, a znali smo da ćemo imati priliku s Galića posmatrati kako neko penje Lupoglav.

Još bi želio reći da je vrijeme bilo dosta tmurno i oblačno pa slike nisu ispale baš najbolje ali šta je tu je.

ekipa u barnom dole se sprema za polazak

ovako izgleda galić gledan iz podnožja

a ovako je na vrhu

sa stankom na vrhu a u pozadini lupoglav

ovo mi je drago što sam doživio, jer one četri točke u daljini su naše kolege koje penju lupoglav

CETINA ili CVITINA KAKO NEKI KAŽU

2007-11-08T15:10:00.000+01:00

Nakon što samo se više puta dogovarali da odemo na Cetinu i povirimo u Milanovu kolibu 4.11.20007. je napokon došao i taj dan a na moje iznenađenje skupila se ekipa od 9 članova. Moram spomenuti da se među tom devetoricom našla i "Jelena" velika nada ženskog planinarstva u Mostaru, jer cura je pravo napaljena na planine.
Inače iz Mostara smo pošli u 04:30 sa dva auta i našli se između Glogošnice i Šanice (sela prije Jablanice) odaklen smo cestom koja je napravljena da bi se sjekla šuma pješačili preko 3h do planinarske staze. Od početka staze pa do Milanove kolibe treba malo više od sat a onda nas je dočakao prekrasan pogled i pauza za ručak. Nakon ručka spremanje za završni dio uspona gdje nas je dočekao snijeg sa sjeverne strane i jak vjetar koji nas je taman fino propuhao. Kad smo izašli na vrh postalo mi je jasno zašto se kaže da se sa Cetine pruža najbolji pogled na Prenj...

dosadna cesta

napokon šuma

krupnim koracima naprijed

prve naznake da nas na vrhu čeka fantazija

a ovo je za mene fantazija

evo nam i snijega

pogled na lupoglav

zelena glava i otiš

na vrhu s mirom

TORRI DEL VAJOLET / VAJOLET TOWERS

2007-10-13T18:37:00.000+02:00

Taj dan u dolomitima je bio najuzbudljiviji, jer smo penjali do sada najduži smjer u životu, oko 200m. Nakon silaska osjećali smo se moćno i ponosno gledali na Vajoletske Tornjeve. Neki od nas su svladali svoje strahove i mislim da nam ovo može poslužiti kao poticaj za daljnje pothvate.
Neću puno pametovat jer slike sve govore.

o ovome vam ja pričam

počelo je....

miro se spušta

još malo pa gotovo

nakon ovoga imaš osjećaj da je svijet tvoj

ponosna ekipa pozira ispred tornjeva

OBUKA I TREKING PO DOLOMITIMA

2007-10-12T20:38:00.000+02:00

Poslije dnevnih obaveza 16.9.2007. zaputili smo se u Dolomite, točnije u Val di Fassa. Bili smo smješteni u Rifugio Vajolet, gdje su nas domaćini gotivili "samo tako".
Nakon prospavane noći upoznali smo se sa instruktorima Fabiom i Maurom, koji su nas naučili mnogim penjačkim tehnikama i odveli na vrh kula(Torri del Vajolet). Zadnji dan nas je Claudio odveo na nezaboravan treking. Moram još napomenuti da je vrijeme bilo izvrsno osim prvog dana kad nas je pratila kiša, a uvečer je i pao snijeg. To nas nije omelo da uradimo što smo zacrtali.

rifugio vajolet

pogled s vajoleta na dolinu

prvi snijeg

pravljenje sidrišta

ekipa na položajima

malo penjanja

miro i ja

miro i bojan na 2900m.n.m

lagani predah i uživanje u pogledu

bimbo na terasi

ekipa za večerom na čelu doc, do njega bojan, bimbo
i bole, ja prekoputa njih(miro je slikao)

ovo je nešto što ostaje zauvijek u sjećanju

ekipa silazi prema "civlizaciji"

TRENTO

2007-10-12T11:34:00.000+02:00

Ovo je došlo sasvim neočekivano!
Naime, krajem srpnja na sastanku GSS-a rečeno mi je da postoji mogućnost odlaska u Italiju, točnije u Trento na obuku GSS-a. Normalno odmah sam se naložio i zahvaljujući ekipi na poslu osigurao slobodne dane. Sad je još samo ostalo da se potvrdi da idem i avantura je mogla početi.
Na kraju je formirana šesteročlana ekipa(po troje iz Mostara i Sarajeva) i 15.9.2007. smo krenuli prema Dolomitima.

U grad Trento smo stigli u večernjim satima, smjestili se u hostel i onda na brzinu razgledali grad od nekih 90.000 stanovnika. Nakon toga na spavanje jer su nas ujutro čekale brojne obaveze: tiskovna konferencija, upoznavanje sa domaćinima i instruktorima, te obilazak sjedišta talijanskog GSS-a. Šlag na kraju bio je odlazak u tvornicu LA SPORTIVA koja se nalazi u okolici Trenta. Moram se pohvaliti da smo se upoznali s vlasnikom i cijelom njegovom obitelji. Inače ovaj posjet LA SPORTIVI zbio se zahvaljujući najmlađem članu, penjaču s najboljom tehnikom a normalno riječ je o 16-o godišnjem Damiru Frenji u Dolomitima poznatijem kao "BIMBO".

ekipa analizira novog "fiću"

u posjetu helikopterskoj jedinici

ispred la sportive

ovaj čiko je vlasnik la sportive

a ovaj je njegov sin koji kolegi "bimbu" objašnjava ...

pogoni tvornice

Mont Blanc 2-dan

2007-07-25T09:05:00.000+02:00

Nakon što smo 17.7.2007. spretno i sretno stigli na Gouter i sretno se smjestili, saznali smo da je prognoza za ujutro i dalje loša, ali sada nam se bilo samo važno odmoriti se. Oko 01:30 probudili su me mnogi ljudi svojim pokretima u sobi jer su se na moje iznenađenje spremali da pođu na vrh, unatoč vjetru koji je zavijao vani. Kad sam u 08:00 otišao do kuhinje vidio sam vodiča kako se vraća s vrha. Upitao sam ga za vrijeme i rekao je da je bilo ok i da postoji mogućnost da se danas izađe na vrh ako se odmah krene. Meni je sve djelovalo dosta klimavo. Nakon što je Ivan saznao da je prognoza za sutra loša, a za iduće dane još gora, odlučio je da se krene odmah, tj. čim se spakujemo. Pošli smo sa Goutera oko 11:00, ali nažalost Jozo je još osjećao posljedice visinske i odlučio je ostati, pa nas je tako krenulo 11-ero. Bili smo podijeljeni u tri grupe. U prvoj smo bili Ivan, Dule i ja, dakle bez Joze, a ostalih je bilo po četvero u navezu.
Ovaj dio puta mi se svidio jer je sve bilo pod snijegom i nije mi bio naporan kao prethodni dan. Ipak mi se nad glavom stalno vukla misao je li pametno što smo pošli ovako kasno i hoće li sve dobro završiti. Napredovali smo dosta sporo jer neki nisu bili dobro pripremljeni, a neke je počela hvatati i visinska. Odlučili smo praviti česte pauze koje su mi dizale tlak jer su remetile ritam kojim sam inače navikao hodati(pauza tek na vrhu, stajanje samo par sekundi da se napijem vode).
Na oko 4300m.n.m smo došli do skloništa Vallot gdje nas je uhvatila velika magla. Počeo sam se opet pitati je li pametno ići dalje. Ivan nas je skupio i rekao idemo li riskirati ili nazad... za par sekundi odlučili smo krenuti dalje. Kad smo se popeli iznad Vallota pogledao sam nazad i nisam vidio ništa od magle. U sebi sam počeo promišljati jesmo li ispravno odlučili. Unatoč tome napredovali smo korak po korak i presjekao sam da se ne bih vratio nazad ma šta bilo. To mi je dalo dodatni polet da idem što jače. Moram reći da zadnja 3h do vrha nisam puno toga vidio jer je bila magla i dopuštala mi je pogled tek pola metra ispred sebe, a drugi su išli za mnom. Kad smo došli do famoznog "žileta" nisam ni skužio da prolazim tuda jer je lijevo i desno oko mene sve bilo bijelo. Tek sam s vrha, kad je vjetar malo rastjerao maglu, vidio kuda smo prošli.
Na vrhu sam sreo dvojicu alpinista i pitao ih je li to to, a kad sam dobio potvrdni odgovor sjeo sam i u sebi rekao "popeo sam se"...onda su navrle emocije koje su se nakupile u meni zadnje u vrijeme i suze su potekle.

avantura je počela, a oko nas je bijeli svijet

hrabro kroz maglu

ovo znači pasti od umora

a još je dalek put pred nama

ali zastava se ipak zavijorila na vrhu(branko i filip iz hpd pločno posušje)

tu je i eronet kao sponzor

nešto za moju dušu

dug je put nazad

kako je čovjek mali

pred kraj počinje i sniježiti, ali blizu smo skloništa

napokon u skloništu, ovako to izgleda pa ko voli nek izvoli(spavanje se naplaćuje)

pozdrav do slijedeće avanture

Mont Blanc 1-dan

2007-07-25T07:50:00.000+02:00

Nakon razgledavanja Chamonixa i Aiguilla Du Midia došao je red na na ono zbog čega smo došli. Unatoč lošim prognozama vođa ekipe Ivan Skaramuca odlučuje da u utorak 17.7.2007. pođemo prema vrhu, a prva postaja biće nam dom na Gouteru. Sa tom odlukom se nisam slagao i otvoreno sam bio protiv toga, ali šef je šef. Nakon što smo se spakovali imao sam pun ruksak. Takodjer sam po njemu morao vješati puno stvari jer nije sve moglo stati(nosili smo šatore, vreće, hranu za 4 -5 dana) i milion drugih stvari. Nije da se hvalim, ali moj je ruksak nažalost bio najveći i najteži što mi je stvaralo mnoge probleme, a posebno pri silasku.

Put do Goutera mi je bila najružnija tura u životu. Riječ o kamenitom siparu gdje se kamenja odranjaju bez ikakvog pravila (što prirodnim putem, što od planinara koji su iznad tebe). Ide se doslovno na sve četiri i nažalost bio sam svjedokom odrona doslovno pola brda i osjetio sam "strah božji"...smirio kad sam vidio da će odron proći 10m. od nas, ali nije baš bilo ugodno. Uspon do Goutera je trajao 8.5h, mnogi ovo odrade i brže, ali zbog brojnosti naše ekipe i velikog broja stvari mi nismo bili ekstra brzi, no bilo je i sporijih od nas. Uspon je također bio otežan visinskom bolešću nekih članova, te nam je to nam je zadavalo mnogo problema i unosilo dodatnu nervozu u mene. Morali ići sporije i praviti česte pauze, a noć je dolazila, s njom i najavljeno nevrijeme. Moram priznati da sam, dok sam se verao uz ove stijene, često u sebi govorio "koji mi kurac ovo treba pored ljepota Prenja i Čvrsnice". Mic po mic i napokon smo stigli do skloništa Gouter na visini 3817m.n.m. Ovdje smo po meni imali i malu sreću, jer zbog nevremena mnogi nisu došli do skloništa pa smo mogi uzeti krevete i nismo postavljali šatore(iako mi je sada krivo što nismo bar drugu noć noćili vani da osjetim veliki minus i što sam džabe nosio svu opremu).

ovo nas je dočekalo na početku puta, ali nažalost divokoze sam vidio u francuskoj, a ne kod nas

ovaj početak je bio skroz fin, no bilo je predobro da bi ovako ostalo

a onda kuloar smrti

pa ovo

i tako u nedogled

ja(crna jakna) i ivan koji je ujedno i vođa ekspedicije

ovako izgleda hodnik u gouteru

ivan je napokon mogao odahnuti jer smo svi izašli živi

Chamonix

2007-07-24T10:55:00.000+02:00

Konačno je došao i taj dan, petak 13.7.2007.g. i polazak u avanturu života, tj. ekspedicija na Mont Blanc(4810m.n.m). Prvo sam nakon kašnjenja od 2-3h sata stigao do Splita pokupio Ivana, Jozu i Duleta i pravac za Chamonix. Sve je išlo odlično do tunela Mont Blanc gdje je ograničenje 70km/h, a drug Ivan je vozio 130km/h uz komentar "u pičku materinu ovdje svi poštuju propise". Pri toj brzini oko nas je sve blještilo od bliceva, jer normalno snimali su nas. Na kraju tunela policija i kazna, ali sve je to život i sad je samo fina uspomena(bar meni).

U subotu 14.7. u 05:00 sati stižemo u Chamonix i odmah odlazimo u kamp koji je na ulazu u grad. Onda na kavu/čaj i razgledavanje grada te traženja prodavnica sa sportskom opremom. Nakon šopinga i ručka slijedi odmor i spavanje. Sutradan nas je čekao treking oko Chamonixa i odlazak na Aiguille Du Midi(3841m.n.m). Iz slika se vidi o kakvim je ljepotama riječ, a jedan dio staze me podsjeća na našu Čvrsnicu i stazu koja vodi ka Žlijebu i Tisama.

kamp gdje smo bili smješteni

ideja se rodila, još samo da se nađu "budale" koje će ići gore

vodopad uz treking stazu iznad kampa

idemo dalje, a ljepotama nikad kraja

ledenjak boisson

otapanje ledenjaka i imamo ovo

stani i uživaj

božo i ja

opet ja s filozofskim pogledom

odavde smo pošli žičarom za aiguille du midi

ovo je prava umjetnost

na ovoj je lokaciji sniman film "orlovo gnijezdo"

ovako to izgleda odozgor

središte chamonixa

Drežnica

2007-06-13T10:59:00.000+02:00

Prošle nedjelje 10.6.2007.g. ostvario sam još jednu želju jer sam prvi put peo u stijeni, što je malo čudno ali opet bolje ikad nego nikad. Tu smo nedjelju proveli u Drežnici u fantastičnom ambijentu penjališta "Vrt Ciklama", a normalno pored penjanja malo smo i roštiljali. Treba reći da se pet minuta od penjališta nalazi kupalište pa ćemo se idući vikend vjerovatno malo i skvasiti.
Budući da mnogi ovu aktivnost smatraju opasnom, ja bih to demantirao, jer ako postupaš po pravilima sigurnost je apsolutna. Najbolji primjer su slike na kojima se penju djeca od 6g.

anes u stijeni

amer na istom mjestu

a ovo je pravi profesionalac

tekst na bosančici

čudo od "deteta"

ekipa roštilja i uživa

Zelena Glava i Otiš

2007-06-04T22:32:00.000+02:00

Za tu nedjelju 27.5.2007.g. već sam skoro dogovorio uspon na Biokovo povodom dana planinara Dalmacije, ali sam u srijedu sreo Stanku koji mi kaže da planira na Zelenu Glavu(2155m.n.m) najveći vrh Prenja, na kojem još nisam bio. Nisam se ni sekunde mislio već sam odmah rekao: "idem i ja s tobom". Polazak je bio u nedjelju u 04:00 ujutro, to je inače standardno vrijeme polaska kad se ide sa Stankom. Usput smo pokupili i Sašu, s kojim se Stanka naknadno dogovorio.
U 04:40 smo pošli sa Ruišta, a u 06:40 smo već bili na Bijelim Vodama, gdje smo našli Anesa koji je tu noćio jer je dan prije popravljao krov skloništa. Pozvali smo ga da nam se pridruži, ali on nije bio raspoložen da ide s nama, a i vrijeme nam nije išlo na ruku. Oblaci su nas pratili cijelo vrijeme, a i najavljivana je i kiša poslije podne. Mi smo nastavili svojim tempom i brzo napredovali iako smo sve više ulazili u maglu i oblake. Kad smo došli pod Zelenu Glavu, doživjeli smo iznenađenje, jer nam se i Anes pridružio, tj. pošao je za nama(nije mogao izdržati) pa smo prema vrhu krenuli u parnom broju.
Malo iznad "sedla" nas je dočekao snijeg i led pa je najiskusniji od nas Saša odustao. Mi smo nastavili dalje, zaobišli led i normalnu stazu i peli se grebenom. Nije bilo baš bezazleno jer je puhao vjetar, a sa obe strane je bila provalija. I to smo nekako prešli i onda nam je put prema vrhu bio otvoren.
Zbog lošeg vremena nisam baš puno ni slikao, a magla mi nije dopuštala. Uglavnom nakon Z.Glave smo se vratili na sedlo, a odatle smo otišli na obližnji Otiš zajedno sa Sašom te onda nazad prema B.Vodama da nas kiša ne uhvati.

ploča na vrhu

ovako izgleda pogled s vrha, magla svuda, magla oko nas

magla me nije spriječila da se uslikam na vrhu

stanka sa pločom

anes i ker, njega sam zaboravio, ali i on je s nama bio na vrhu

vrh otiša

hrabrim koracima nazad

Maglić i Trnovačko jezero

2007-06-04T17:16:00.001+02:00

Riječ je o najvišem vrhu BiH(2386m.n.m), a to je ujedno i najveći vrh na kojemu sam do sada bio.
Ako netko ne zna, nalazi se na granici sa Crnom Gorom. Posjetiti Maglić znači posjetiti i Trnovačko jezero i rijeku Sutjesku, zatim NP Sutjeska, koja nas vraća u prošlost i asocira na "junake" iz velikoga rata. Posjet je organizirala GSS Mostar u suradnji sa GSS-ovcima iz Goražda koji su bili naši domaćini i omogućili nam nezaboravan vikend. Ovim putem se posebno zahvaljujem našim vodičima Baji i Muratu i nadam se da ćemo se i mi njima odužiti na isti način na "našem terenu".
Izlet je počeo 1.6.2007.g. u večernjim satima kada smo krenuli preko Nevesinja, Gacka i Tjentišta do mjesta koje se zove Lokve Dernečište. Tu smo prenoćili i ujutro u 07:00 krenuli prema vrhu.
Premda ja najviše od svih planina cijenim "našu" Čvrsnicu ovo je ipak nešto drugo. Neću reći da je ljepše, ali je, ono što se kaže, oku ugodnije. Na putu prema Magliću srećemo stara obilježja iz bivše države koja označavaju kuda su nekada išli prtizani sa drugom Titom na čelu kolone. A što se tiče prirode to je fantazija. Ledine Maglića me podsjećaju na Škotska gorja. Čak su vjerojatno i ljepša, a pogled sa vrha na planine Crne Gore, Trnovačko jezero je pogled vrijedan bar milion maraka.

dobro došli u nevesinje, ovo volim vidjeti i doživjeti iako ne volim janjetinu ali opet

miro priprema kobasice, a ovaj čiko s bijelom bradom je baja, naš vodič i stari planinski vuk

neki je vole a neki je mrze, ali drug tito je ovuda marširao sa partizanima

a danas marširaju planinari

dok sam skakao ovuda osjećao sam se kao william wallace

malo "dimi" pa malo ne "dimi"

škakljiviji dio puta

zbog ovakvog pogleda svatko normalan bi prošao bilo kuda

a šta tek reći za ovo, dragi moji ovo je trnovačko jezero slikano sa crnogorskog maglića

na vrhu bih, ispod zastave republike srpske

baja, naš vodič i iskusni planinar koji je mnogo toga prošao

vrijeme je za poći kući, bar za neke

neki od nas su željeli proći ovuda pa smo angažirali baju da nas "malo provoza"

i onda sletiti dolje

ali prvo smo se uslikali iznad, ustvari uspio sam uslikati miru i onda mi se ispraznila baterija. po ko zna koji put sam sebe počeo nazivati konjem jer mi je bilo lijeno napuniti baterije. no, i s ovime treba biti zadovoljan, jer ono kasnije nemam u slikama ali nosim uspomene u glavi. ubrzo ću se punih baterija vratiti ovamo.

Vilinac i povratak kroz Odžak i Zli Potok

2007-05-31T17:35:00.000+02:00

Nakon što sam sredinom prosinca 2006.g. sa Mirom prvi put izašao na Vilinac, napokon je došlo vrijeme da se to ponovi jer ipak riječ je o omiljenom vrhu meni najdraže planine Čvrsnice.
Uspon je ovoga puta urađen u jednom komadu, a trajao je nekih 5-6 sati. Pored ljepota Vilinca koje su već viđene otkrio sam nešto novo, a to je staza koja vodi kroz Odžak i Zli Potok. Sa mnom je išao moj prijatelj Denis iz Jablanice koji mi je ujedno bio i vodič i pokazao mi stazu koju nisam mogao ni zamisliti. Staza me toliko oduševila da sam je opet prošao idući tjedan, ali ovoga puta sam prošao samo kroz Zli Potok zbog lošeg vremena(magla i lagana kiša). Društvo mi je pravio Ivo kojeg sam slučajno upoznao i kojemu je ovo bio prvi put da dolazi na ovaj dio Čvrsnice. Ne treba puno govoriti koliko je i on bio oduševljen, a nema sumnje da će i ostali biti kad vide ove slike.

crnostrig koji nas je dočekao na hajdučkim vratima

jezero crvenjak nedaleko od hajdučkih vrata

denis na vrhu velikog vilinca

normalno tu sam i ja

stijene oko odžaka i pogled na prekrasni krajolik

staza koja vodi prema zlom potoku

ovako to izgleda

ovo nije skinuto sa national geographic, ovo je ivo u zlom potoku

zli potok je svladan

Bijela

2007-05-09T16:29:00.000+02:00

Kad se prosječnom "Mostarcu", a takvi su većina, kaže Bijela nitko nema pojma o čemu se govori. Zašto je tako ? Pa vjerojatno zato što je u blizini Mostara, jer da je negdje drugo onda bi svatko znao za nju i plaćao bi da doživi tu ljepotu. Do sada sam dva puta išao kanjonom Bijele. Na tome neću stati jer na ljeto imam plan proći je od izvora do ušća. Do Bijele vodi vrlo zanimljiv, dinamičan, promjenjiv, ali ipak lagan put u kojem bi i fizički slabiji ljudi ipak uživali. Naime jedan dio vodi kroz šumu, jedan dio kanjonom uz rijeku( gdje se često mijenja strana), pa onda prolaz kraj prekrasnih stijena i na kraju pećina u kojoj se nalazi prekrasan vodopad na čiji pogled staje dah. Iznad Bijele se nalazi Glogovo odakle se pruža super pogled na okolinu, a ako imate sreće moguće je da naiđete na divlje konje.

bistra i čista voda mostarske bijele blješti na suncu

miro na putu do malog vodopada, a jesam li spomenuo da je voda pitka?

ovo nije lokacija iz hollywoodskih filmova, ovo je u našoj blizini

pogled uvis

morao sam se i ja na ovakvom mjestu uslikati

put pod stijenama iznad bijele

staro pravoslavno groblje

mario i cico pri ulasku u pećinu(voda je led ledeni)

još malo pećine

šećer dolazi na kraju, stani, gledaj i uživaj

a evo šta te dočeka na izlasku iz pećine

na putu prema glogovu(iznad bijele)

pogled sa glogova

malo cvijeća

divlji konji, za ovo ipak treba imati sreće

stari bunar

Velež

2007-05-08T10:26:00.000+02:00

Velež znači puno stanovnicima Mostara i Hercegovini i to je možda najpoznatija planina s kojom se ovaj kraj prije dičio a vjerujem da je i danas tako. Mnogi u Mostaru i danas misle da je najveći vrh Veleža Brasina, mjesto gdje je bio tv repetitor i odakle su u ratu granatirali Mostar. Ali nije tako jer najveći vrh Veleža je Botin(1969m.n.m) ali bez obzira na to u ovoj priči ćemo opisati oba vrha.

Botin

Ne znam točan datum(naknadno ubacim kad provjerim) kad smo išli na Botin ali to je bio jedan od masovnijih pohoda, jer je sudjelovalo točno 20 planinara iz Mostara, Jablanice, Konjica i većini je to bio prvi put da idu na Botin. S autima smo došli u jedno selo u Podveležju a odatle smo nekom seoskom kamenom stazom krenuli prema Botinu. Ubrzo nam je kameni put nestao ispred očiju i ispred nas se našlo raslinje svih vrsta i veličina pa se pohod pretvorio u probijanje kroz sve i svašta, ali nismo gubili nadu jer smo znali da nas ubrzo čeka vodič iz toga kraja sa kojim smo se nakon satak tumaranja i susreli. Odatle smo nastavili prema Botinu puno boljim putem ali je tempo napredovanja zbog velikog broja sudionika bio promjenjiv. Naime pravili smo česte pauze što nekima nije odgovaralo ali opet se može reći da smo solidno napredovali uživajući u nepoznatom ambijentu i prelijepom krajoliku. Moram vam priznati još nešto, a to je da sam ovaj put sa sobom nosio foto aparat ali sam bio previše lijen da bih ga vadio iz ruksaka pa sam slikanje prepustio drugima, ponajprije Seji koji u našim očima profesionalni fotograf jer mu nikada nije lijeno izvaditi aparat i slikati, pa ovaj put koristim isključivo njegove slike.

Vrlo karakteristično za ovaj pohod je to što nas je nakon nekog vremena uhvatila magla a njoj se pridružio i jak vjetar pa je uspijeh na vrh bio pod upitnikom. Nakon što smo došli do određene točke gdje nas je jak vjetar doslovno probijao neki članovi koji su bili na čelu predlagali su da se vratimo jer bi zbog velike magle bilo opasno krenuti dalje jer ko zna šta nas čeka dalje, možda velike litice ili nešto drugo još gore. Na tom vjetrovitom mjestu sam proveo oko 5min. u raspravi s ostalima o tome šta dalje. Moje mišljenje a i mišljenje Mire i meni bliže ekipe je bilo da ako netko pođe do kraja da i mi idemo jer mi se bilo vrlo glupo vratiti. Kad smo se svi skupili odlučili smo da jedan dio iskusnijih pođe naprijed i da jave kako stoje stvari. Nakon 5-10min. javljeno je da idemo i da je sve ok, a ono što me posebno iznenadilo je to da je vrh doslovno 10min. od nas i da gore uopće nije puhalo, pa sam razmišljao kako bi ispali glupi da smo se vratili(iako je to često pametno).
Nakon ugodnih 15-ak min. provedenih na vrhu spustili smo se u nizinu gdje smo jeli, a odatle smo se uputili prema mjestu polaska. Kad smo došli u Podveležje svratili smo u kuću našeg vodiča Hamida Huskića na kavu ali se ispostavilo da je njegova srdačna obitelj pripremila pravu večeru za ni manje ni veše nego 20 prljavih i znojnih planinara. Stvarno smo ostali ugodno iznenađeni, bolje reći začuđeni jer dok smo mi tumarali po Botinu njegova žena i majka su pripremili pite, mezu, domaće mlijeko, mlaćanicu i svašta nešto za ljude koje nisu nikada vidjeli i kraljevski nas ugostili. Ovim putem im se još jednom zahvaljujem.

ekipa na okupu sa pogledom na botin

po šumama i gorama idu čete planinara

pauza za odmor i prilika da se nešto popije

sejo, diba i vodič hamid

kako se ovo ovdje našlo

obnavljanje zaliha vode na bunaru

ko kaže da cura nema u planinarima

hrabro prema vrhu

uspon na sami vrh, otežan maglom i snijegom

ekipa na vrhu

ručak podno vrha

malo provalija nije na odmet

Brasina

Vikend poslije Botina bio je rezerviran za drugi vrh Veleža, koji je manji od Botina ali Mostarcima dosta poznatiji, a normalno riječ je o Brasini.
Oko 06:00 našli smo se u Feićevoj odakle smo autom otišli u Podveležje, autom smo došli na 10-ak minuta hoda od skloništa PSD Prenj Mostar gdje smo svratili da bi naložili vatru, ostavili nepotrebne stvari i zaputili se prema vrhu. Moram reći da je ovaj pohod bio međunarodnog karaktera jer nam se pridružio jedan Slovak kojeg sam upoznao dva dana ranije i saznavši da planinari pozvao ga da nam se pridruži. Ovaj dio Veleža je bio pokriven snijegom što je davalo posebnu draž usponu, a nakon dva sata laganog hoda dočekao nas je vrh, koji je specifičan po bunkerima gdje je nekad boravila naša i vaša Jugo vojska, a u našem ratu su jako dobro korišteni za granatiranje Mostara, ali to je na sreću "daleka" prošlost. Sa vrha Brasine se pruža prekrasan pogled na dolinu Nertve ali i na susjedne vrhove. A sada nešto slika

ekipa ispred skloništa psd prenj mostar

amer, mihal(slovak) i miro unutar skloništa

malo sniježnog ambijenta

a sada uzastranu

slika sve govori

gledaj i uživaj

ekipa na vrhu

pogled na srušeni bunker i ostale vrhove

anes i miro pri silasku

još jednom pogled dolje

tragovi krvi govore da ni velež nije pošteđen od krivolovaca

mihal se gotivi i uživa u ljepotama hercegovine

Ovča, Galić i Lupoglav

2007-05-07T17:36:00.000+02:00

Kao što sam već rekao budući da 29.4.2007.g. nismo otišli i na Lupoglav u glavi sam već razradio kako provesti 1.5. i 2.5. pa sam zovnuo prijatelja i kolegu planinara Kića iz Jablanice i na njegov prijedlog smo odlučili da se na prvi dan tj. 1.5. popnemo na Ovču na kojoj ni ja ni on nikada do sada nismo bili, zatim prenoćimo u Barnom dolu i ujutro odradimo Galić i Lupoglav.

Oko 07:00 smo pošli iz Bijele prema Barnom dolu, ali nam je put otežavala lagana kiša i velika sparina koja se zbog kiše podigla, pa nam je otežavala disanje i hodanje. Prva postaja bila nam je napuštena kuća u Grabovčićima, ali je ispalo da i nije baš napuštena. Čim sam vidio dim odmah sam znao da su u njoj krivolovci, najveće štetočine koje je svijet vidio. Ušli smo u kuću i pozdravili ih jer ih znam i od prije, ali oni su se pravili da me ne poznaju. Međutim nisam odustajao već sam im naveo točan datum kad smo se sreli na istom mjestu, ali oni to opet demantiraše. Tek kad sam jednom od njih citirao našu svađu i kako mi je "kresao bogove" onda je priznao da se znamo i od prije.

Kad sam se već dodirnuo krivolova želio bih reći da je na području Prenja prije rata bilo preko 3000 divokoza, a sad je pitanje ima li ih i 30. Ista je stvar i sa Čvrsnicom jer na Žlijebu i Vilincu su bila uzgajališta divokoza i odatle su se raznosile po bivšoj državi i ljudi su pričali kako su im divokoze prije rata jele sol iz ruke, ali danas nije moguće ni vidjeti ništa. A ako se netko pita što je tako onda nek zna da krivolovci iz Drežnice, Dive Grabovice love i ubijaju sve što se miče po našim planinama, a našu vlast doslovno boli kurac, jer šta ovi primitivci znaju o prirodi i divljači.

Isto tako valja znati da ovi isti krivolovci za pare vodaju krivolovce(tajkune) iz Širokog, Gruda i Mostara i zajedno tamane sve što se miče. Ako se netko pita hoće li stvari ikada biti kao prije, ja kažem da hoće jedino u slučaju treće Jugoslavije jer dobro je što trava ikako raste sa ovakom vlasti.

A sad da se vratimo na ljepše stvari, poslije Grabovčića krenušmo dalje prema Barnom dolu probijajući se kroz stazu obraslu grabovinom, ali već spomenuta kiša i sparina nam je zadavala najviše problema. Nakon jedno 45min. hoda izašli smo iz guste grabovine i ušli u šumu pa je odmah bilo puno lakše hodati i ubrzo smo stigli do Barnog dola i postavili šator na lokaciji poznatoj kao Galića kolibe(pogodnost te lokacije je što u neposrednoj blizini postoji bunar). Nakon što smo postavili šator, spremili stvari i nešto pojeli krenuli smo prema Ovči iako smo se bojali oblaka koji su se skupljali iznad nas. Budući da ni Kić ni ja nismo znali kuda vodi pravi put koji je ucrtan na starim vojnim kartama odlučili smo popeti Ovču starim dobrim tumaranjem po slobodnom izboru. Najprije smo došli do grobova koji pripadaju nesretno stradalim bosanskim alpinistima(spominjao sam u priči o Lupoglavu), a odatle smo odlučili da je najbolje da se na Ovču popnemo uz obližnje stijene koje su prekrivene klekom, koja nam je trebala poslužiti za lakše penjenje. Tako je i bilo, stijenu po stijenu, sigurno i lagano napredovali smo zadovoljavajuće dobro i nakon nekog vremena izbišmo na čistinu odakle nem je put ka vrhu Ovče bio otvoren. Nakon ovog tumaranja po stijenama Kić je mudro zaključio i izrekao ovu rečenicu:"Otkada je kugle zemaljske ovim putem ljudska noga nije kročila", i ja sam se složio s njim ali ko zna možda je nekad prije bilo i većih budala od nas dvojice. Kao što sam rekao, kad smo svladali stijene, ostatak puta je bio "mačiji kašalj" i ubrzo smo obojica bili na Vrhu ovče po prvi put. Sa Ovče se pruža prekrasan pogled na Velež, Lupoglav i dolinu, a pošto je vjetar stao puhati odlučili smo na vrhu nešto prezalogajiti. Nakon ručka odlučili smo da nije baš najpametnije vraćati se istim putem već smo potražili stari put koji je ucrtan u kartama, a danas se samo nazire nekadašnja staza, dok je ostatak obrastao klekom ili je prekriven gustom travom i kamenjem. Moram biti iskren i reći da smo pošli nazad također tumaranjem i svako 10-ak minuta smo vidjeli trag pravog puta sve dok nismo naišli na ogroman bazen koji je u stara vremena služio za pojenje stoke. Promjer tog bazena je bio vrlo velik u što ćete se uvjeriti sa slika. Nakon bazena sve je odmah bilo lakše jer smo znali da smo na dobrom putu i za tren smo sletili u dolinu i usput pronašli još dva bunara sa pitkom vodom, koji su bili udaljeni 30min od šatora, ali ni Kić koji ima dosta iskustva na ovim područjima nije znao za njih. U šatore smo došli osrednje umorni te smo napravili čaj, kavu i lagano uživali u pririodi, a oko 21:30 smo otišli na spavanje jer valjalo je ustati ujutro u 05:00 i krenuti za Galić pa onda na Lupoglav.

galić kolibe: behar probeharao, život me ipak nije razočarao

ovoga puta u žarištu je koliba

munika u barnom dolu

spomen ploča na grobovima dvojice poginulih planinara 1970.g.

stijene kojima smo se "izverali" pa ko voli nek izvoli, jer ja više ovuda neću, već ću putem okolokole

napokon na vrhu

kić na rubu bazena za pojenje stoke

pogled na jasenjane

U 05.00 je zazvonio mobitel i to je bio znak za ustanak, jutro je uvijek pomalo hladno ali me to nije spriječilo da ustanem. Kić se bacio na kuhanje čaja i kave, a ja sam spremao stvari. Nakon laganog doručka krenuli smo prema Galiću istim putem kuda sam prošao tri dana prije.
Galić je popet istim putem kao u nedjelju samo što je ovaj put Kić uhvatio poskoka i normalno kao pravi ljubitelji prirode uslikali smo ga i pustili jer mi poštujemo primirje.
Opet smo prošli isti put i došli do grebena koji graniči sa Lupoglavom ali ovoga puta nije bilo odustajanja ni premišljanja već smo na brzinu sletili u podnožje Lupoglava i onda opet gore.
Kad smo došli do dijela koji treba prečiti ja sam stavio dereze koje sam ovaj put ponio, a Kić je išao u običnim gojzericama, ali iza njega je golemo iskustvo i znanje pa nije bilo razloga za strah.
I to je to, Lupoglav je još jednom popet ali ovaj put u proljetnim uvjetima, što daje neku drugu draž, ali se opet ne može porediti s lijepotom zimskog uspona. Nakon Lupoglava vratili smo se do šatora gdje smo odmorili i pravac u Mostar na polufinale lige prvaka jer Milan i Manchester su igrali, ali moram biti iskren i priznati da sam zaspao u 21:00 pa sam rezultat saznao oko 02.00 kad sam se probudio.

orginalni hercegovački poskok na kićovom štapu

naš poskok još jednom

kić na vidinoj kapi

ovaj put nije bilo snijega da prekrije vrhove

Galić

2007-05-06T22:31:00.000+02:00

Prošlu nedjelju 29.4.2007.g. Stanka, Saša i ja smo u 04:00 pošli iz Mostara na Galić, dio Prenja koji sadrži vrhove Herač, Vidina Kapa i još dva neimenovana grebena preko 2000m.n.m.
Uspon do Barnog Dola je prošao vrlo brzo i nismo nikako stajali i pravili neke pauze, nego smo gazili sve do podno Galića gdje se nalazi bunar s pitkom vodom. Pokraj bunara smo doručkovali, napunili boce vodom i prije uspona na vrh prvo smo otišli da bacimo pogled na kanjon Bijele i štroknemo se par puta, a onda pravo na Herač. Prilaz Heraču nam je bio moguć iz dva smijera, jedan je bio pokriven snijegom a drugi je bio suh. Pošto smo bili bez zimske opreme odabrašmo ovaj drugi i pođošmo tumarati prema vrhu jer do vrha ne postoji utrt put pa smo išli onako ofrlje.

Na vrhu su nas dočekali prekrasni pogledi na Lučine, Poljice i vrhove Prenja i Čvrsnice. Na Heraču smo ostali jedno pola sata, a onda smo se uputili do susjednog grebena gdje smo se sunčali i malo zamezili. Nakon toga krećemo na Vidinu Kapu na koju stižemo bez većih problema, a poslije nje idemo na susjedni greben koji graniči s Lupoglavom. Kad smo stigli na rub grebena meni i Stanki se počinju javljati ideje da se spustimo niz greben pa onda opet gore, ali ovaj put na Lupoglav. Međutim tzv. Sedlo Lupoglava koje treba prečiti je i dalje prekriveno snijegom, a mi nismo imali dereze pa se Saši ideja nije svidjela jer on ne voli da riskira ama baš nimalo. Nisam htio navaljivati jer sam znao da je dva dana poslije 1.5. i da je to neradni dan, a na sreću ja nisam radio ni u srijedu 2.5. pa sam već bio razradio plan, sličan ovome, ali da ovaj put idemo i na vrh Lupoglava. Sa spoznajom da ću za dva dana ovo sve ponoviti pa i više, mirne duše sam se spustio u dolinu, nazad do bunara gdje smo opet malo" odmorili i onda nazad u Mostar.

stanka neposredno kod prvog bunara, gdje smo napravili prvu pauzu

saša raspakira stvari kraj bunara, inače saša je jedan od boljih poznavatelja prenja

pogled na kanjon bijele

pogled na veliki vilinac

razrušena stočarska koliba podno galića i u neposrednoj blizini bunara

pogled na stijene iznad kanjona bijele i i stijenu koja liči na hajdučka vrata

pogled na lupoglav sa galića

pogled na ostatak prenja

malo strane idealne za sankanje

sniježna streha

Lupoglav

2007-05-06T16:42:00.001+02:00

Ovo malo vremena što se bavim planinarstvom čuo sam mnoge priče o Lupoglavu tom hercegovačkom Matterhornom kako ga zovu, a pošto se bližio memorijalni uspon na Lupoglav odlučio sam da se i ja pridružim tom pohodu i da osjetim šta je surova planina iz prve ruke, ali zbog kiše uspon je otkazan.
Ali ja nisam gubio vrijeme i odmah sam tražio način da popnem Lupoglav sljedećeg tjedna, ali mi je trebao netko sa iskustvom jer sam nisam znao ni put, a nisam imao ni tehniku koja je potrebna za svladavanje Lupoglava, pa sam zamolio Zdenu Marića(iskusnog planinara, sportaša i pustolova) da mi on pomogne, tj. da ide sa mnom ili da mi preporuči nekoga drugog. Pošto je Zdena bio zauzet taj tjedan preporučio mi je Kića(planinara iz Jablanice) kojeg sam kontaktirao preko Mrakija kojeg sam upoznao na Tisama. Ali i Kić je imao dogovorenu turu taj vikend i to na Vran planinu i pozvao nas je da mu se pridružimo, a da Lupoglav odradmo drugi put, jer je i njemu bio u planu. Taj smo vikend Miro, Amer i ja otišli na Vran i proveli fin dan i dogovorili se sa Kićem da sredinom ožujka idemo na Lupoglav zajedno sa ekipom iz Sarajeva i mojim starim drugom mostarcem sa kojim sam studirao u Splitu Ivanom Skaramucom. Dakle, ja sam očekivao da idem sredinom ožujka ali već sutradan dobivam poziv od Zdene Marića da idemo na Lupoglav idući vikend, što rado prihvaćam i nama se dvojici pridružuje Amer Burić i u subotu 3.4. 2007 Zdena, Amer i ja iz bijele krećemo za Barni dol gdje ćemo postaviti šatore, prenoćiti i u nedjelju ujutro za Lupoglav. Subota je bila oblačna i najavljivali su kišu poslije podne ali je nedjelja trebala biti sunčana, a mi onako poluoptimistični sa ruksacima od 20kg na leđima krenušmo prema Barnom dolu. Do njega smo došli bez problema, postavili šator i čekali da padne noć da zaspemo a vrijeme smo skraćivali igrajući se s vatrom. Vrlo je važno reći da smo tu večer saznali da će nam se pridružiti još jedan član, a to je Kugla, stari planinar i Zdenin jaran, koji je u subotu poslije posla pošao prema nama. Zbog kiše je prenoćio u napuštenom selu Grabovčići i pridružio nam se ujutro. Nakon što je cijelu noć padala kiša i nezgodne noći u malom šatoru ujutro je zapuhala bura i rastjerala oblake i donijela nam sunce i Kuglu. Družina je konačno formirana i oko 08:00 krenušmo prema Lupoglavu. Moram reći da nisam imao svog aparata jer mi ga je sestra odnijela u Zagreb, ali imam par Zdeninih slika i Amerovih koji je slikao s mobitelom. Mislim da sam vam dosta "nasrao" a sad je vrijeme za prave stvari.

kugla, amer i ja na polasku, a lupoglav se vidi u lijevom kutu

amer i ja, a ako nas je bijeli svijet

ja, kugla i zdena u daljini grabimo prema vrhu

još malo pa stigli

pozdrav s vrha

silazak je bio još oprezniji nego uspon, jer najviše se nesreća dešava upravo pri silasku

nakon silaska odali smo počast i uslikali se pored grobova(pokriveni snijegom) tragično preminulih planinara 1970.g. prilikom prvog zimskog uspona na lupoglav

I tako je bez imalo muke prošao moj prvi zimski uspon na Lupoglav. Moram reći da sam umalo dehidrirao jer nisam nosio dovoljno vode, a po licu sam izgorio kao indijanac od sunca jer nisam nosio kremu. Naučio sam lekciju za ubuduće.

Prenj

2007-05-06T15:48:00.001+02:00

Prenj je najmoćnija planina u BiH, a vjerojatno i u bivšoj Jugoslaviji. Mnogi kažu da je to jedina divlja planina na ovima prostorima, a to da su mnogi smrtno stradali na Prenju opravdava ovu reputaciju. Najveći vrh je Zelena Glava(2155m.n.m) . Nažalost još nisam bio na njoj, ali u roku mjesec dana mislim da će to biti sređeno. Pored Zelene Glave Prenj ima još 10 vrhova preko 2000m.n.m kao Lupoglav, Osobac, Otiš, Ovča, Herač, Vidina Kapa,...
Nemojte da vas prepadne ova priča o stradalima na Prenju, ali svakako treba pozvati na oprez jer ne zovu džaba Prenj BiH Himalajom. Najpoznatijia nesreća desila se 1970.g. kad je pokušan prvi zimski uspon na Lupoglav(2102m.n.m) od strane trojice planinara iz Bosne , ali su nažalost smrtno stradali u lavini pa se u spomen na njih i danas u veljači održava tradicionalni zimski uspon na Lupoglav koji ima naziv Hercegovački Matterhorn.

Pošto je Prenj površinom ogromna planina pokušat ću vam ga dočarati u više priča, to više znači dosta jer do sada sam bio na samo jednom njegovom dijelu a toliko toga ima za pokazati. To nije ništa naspram onome što još sam moram proći da bi postao poznavalac Prenja.

Evo za početak općenito nekih slika s Prenja

kugla, amer i ja u pohodu na lupoglav(ovaj sniježni vrh u lijevom kutu)

valjda vam je sada svima jasno zašto prenj zovu i uspoređuju s himalajama jer ovo neodoljivo podsjeća na himalaje ili alpe na neki naš način

Veliki Vilinac

2007-05-06T15:10:00.000+02:00

Do sada sam samo jednom bio na velikom Vilincu, a to je bilo nekad u 12-om mjesecu 2006.g. Trebao sam i danas biti na njemu, ali smo zbog kiše odustali pa možda idući vikend izletimo gore.

Na Vilinac smo pošli Miro i ja i tura se sastojalo od dva dijela: prva je bila iz sela Diva Grabovica do Tisa gdje smo noćili, a onda smo rano ujutro oko 05:30 krenuli prema Velikom Vilincu gdje smo stigli oko 09:30. Taj me uspon najviše fizički iscrpio jer je vrijeme bilo ružno(puhao je jak vjetar), nisam imao dobru opremu, a što je najvažnije bio sam i fizički nespreman. Gledajući Miru kako gazi nije bilo šanse da odustanem i uspio sam doći do kraja. Moram biti iskren i reći da na vrhu nisam imao volje ni snage da izvadim aparat iz džepa da se uslikamo, a isto tako mi nije padalo na pamet da se upisujem u "knjigu gostiju" na vrhu pa je to sve Miro odradio(hvala Miro).

Valja napomenuti da smo na Tisama upoznali planinare iz Jablanice Ćonu i Mrakija(s kojima smo ostali o dobrim odnosima, a preko njih smo upoznali i još mnoge druge planinare s kojima imamo izvrsne odnose). Gotivili su nas poznatom Mrakijevom mučkalicom i dali nam korisne savjete budući da ni Miro ni ja nikad prije nismo išli dalje od Tisa.

ovako je bilo na tisama u 05:30, mrkli mrak

ali miro ima svjetiljku za glavu. ja nisam imao pa sam koristio mirin džepni tranzistor koji na sebi ima malu svjetiljku. baterije brzo otišle ali je i sunce došlo

miro na putu prema vilincu

konačno na vrhu

pogled s vilinca

Tise i Hajdučka Vrata

2007-05-06T12:18:00.001+02:00

Na visini od 1380m.n.m na Čvrsnici sat vremena hoda od Žlijeba nalaze se Tise, omiljeno prenoćište planinara koji ide na Veliki Vilinac, ali mnogi nalaze zadovoljstvo u samom boravku na Tisama. Na tom mjestu postoji kuća u kojoj može boraviti 20-ak ljudi i zadovoljava sve potrebe. Priroda oko Tisa je identična onoj na Žlijebu, ali su tise dosta posjećenije od Žlijeba jer je kuća na Tisama dosta komfornija i sređenija od one na Žlijebu.

pogled na kuću na tisama

pogled na okolicu sa tisa

ovo je nešto što mi diže tlak do maksimuma i radi ovoga bi mirne duše mogao doslovno zaklati nekoga. valja znati da postoje i tzv. planinari i lovci sa "finim" kućnim odgojem koji rade ovakve stvari, ali na sreću postoje naznake da će se u suradnji sa planinarima iz jablanice ova deponija na ljeto sanirati.

A sada idemo na mnogo ljepše stvari, Hajdučka Vrata su prirodni fenomen na 2000m.n.m i nalaze se na putu do Velikog Vilinca. Do sada sam ih dva puta posjetio i oba puta po ružnom vrenenu. Prvi put je puhao jak vjetar, a drugi put je bila velika magla, koja nas je spriječila da odemo do Vilinca. Ipak uslikao par finih slika.

ja na hajdučkim vratima

hajdučka vrata i pogled na neretvu

čudna formacija oblaka iznad hajdučkih vrata

izlazak sunca sa strmenice (ispod hajdučkih vrata)

pogled na hajdučka odozdo

Žlijeb

2007-05-06T10:51:00.000+02:00

Žlijeb je čudnovato mjesto na Čvrsnici, nalazi se na cca 1000m.n.m i pristup mu je savršen ponajprije zahvaljujući planinarima iz Jablanice. Stazu savršeno uredili i markirali tako da je pristup Žlijebu omogućen svakome tko je sposoban hodati.
Na Žlijebu se nalazi i planinarsko/šumarska kuća, a na putu iz Dive Grabovice do Žlijeba se nalaze dva izvora vode. Ono što karakterizira Žlijeb je vidikovac s kojeg se pruža prekrasan pogled na kanjon i odakle su se prije mogle vidjeti divokoze i mufloni. Zahvaljujuči našim krivolovcima i šumarima iz Dive Grabovice i Drežnice danas je teško bilo šta vidjeti. Prije rata se moglo doživjeti da divokoza čovjeku jede sol iz ruke, ali kakvi su ljudi danas na vlasti čudi me da trava ikako raste a kamoli da se neko brine za divokoze. A sada par slika sa ovoga RAJA na zemlji

vidikovac na žlijebu

pogled sa vidikovca

staza koja vodi do žlijeba

pogled sa staze na dolinu prekrivenu morem magle

kuća na žlijebu nedaleko od vidikovca

prva česma(mustafe begovića) na putu i ja(ovo mi je najdraža voda)

moji prijatelji na klupi vidikovca

drugarica jelena na vidikovcu

tanja na stijenama vidikovca

šta bi bio život da nema mesa, omiljena zanimacija izletnika na žlijeb

selo diva grabovica

ja na putu ka velikom vilincu koji vodi preko žlijeba

stijene nasuprot vidikovca

prijatelj i kolega planinar miro na vidikovcu

Čvrsnica

2007-04-30T18:19:00.000+02:00

Ovo je moja najljepša i najdraža planina, najveći vrh joj je Pločno(2228m.n.m). Meni je puno draži Veliki Vilinac (2118m.n.m) ,a ponajviše zbog puta koji vodi do njega. Pri tom mislim na prilaz iz Dive Grabovice, preko Tisa, Strmenice, Hajdučkih Vrata pa do Velikog Vilinca. Samo ću još reći da je ovo najljepše mjesto gdje sam bio(nije da baš nisam bio nigdje), ali da vam ne bi udarao šuplje u ovo se uvjerite sami. I za kraj samo napomena, a to je da ću vam čvrsnicu predstaviti u više postova, tj. posebno žlijeb, Tise, pa tek onda hajdučka vrata i Veliki Vilinac. Evo nekoliko slika općenito s Čvrsnice.

Čabulja

2007-04-30T17:50:00.000+02:00

Čabulju sam prvi put posjetio u ljeto 2000.g. i to mi je bila prva tura s planinarima, ali ne i prva tura uopće. Još sam 1991.g. kad sam imao 9.g. sa dva druga otišao na planinicu do repetitora da bi u grad donijeli snijega i bili face. Snijeg nam se usput istopio i mi dođošmo praznih ruku, ali eto, takav je život. Dakle prvi organizirani izlet(uspon) je bio na Veliku Vlajnu(1780m.n.m) koja je najveći vrh Čabulje. Nažalost, zbog studiranja i nekih drugi stvari nisam imao nekih ozbiljnijih uspona u narednih 6g. dok sve opet nisam započeo kao prije s Čabuljom. Ovoga puta sam ostao trajno povezan s planinama i redovno na njima provodim vikende.

Moram biti iskren i priznati da mi čabulja nije ni najdraža ni najljepša planina. Opet ona ima posebno mjesto kod mene, zbog gore navedenog, ali i zbog toga što moje planinarsko društvo HPD Prenj 1933 ima podno čabulje (u mjestu Bogodol) planinarski kutak s domom i kamenom kućicom od hercegovačkog kamena koja služi za odmor u bilo kojem smislu.

Evo slika s Čabulje u ljetnim i zimskim uvjetima

vjetrovi čabulje

prijatelj i planinar miljenko na velikoj vlajni

ograđene površine, nešto što je vrlo često na ravninama čabulje

bukova šuma podno vlajne koja pruža kraljevski hlad

ista šuma ali u zimskim uvjetima

velika vlajna pod snijegom

i za kraj malo pripadnica ljepšeg spola